Studio Lady na novoj lokaciji

O.P.I. Every Month is Octoberfest

O.P.I. nijansa Every Month is Octoberfest.

Čini mi se sasvim prigodno da mi ovaj put Octoberfest stoji na noktima, bez obzira što actually - nije oktobar, treba mi neki "fest"

---

Kad' se jedna vrata zatvore, druga se otvore.

Jedna vrata smo zatvorili, druga otvorili. Doslovno. Studio Lady se preselio iz Tijardovićeve u Lopatinečku. Iz ovog sasvim banalnog realiteta, vučem brojne životne paralele.

Ako fizički prostor, označen zemljišnom česticom, kvadraturom, adresom i kućnim brojem, analogije radi, zamijenim nekim sasvim drugim konceptom, u ovom slučaju - poslovnim segmentom, dolazim do zaključka da smo svakako i definitivno kreatori svojih života. Kako?

Ako sam mogla u sad već bivši salon unijeti sebe, u vidu uređenja interijera, sitnica, dekora, energije, glazbe, proizvoda, i svih ostalih detalja, a potom izvršiti kompletnu restituciju in integrum, sravnati sve na nulu i obaviti povrat u prvobitno stanje, sve do ponovne neprepoznatljivosti salona i sebe, a svu sebe prenijeti na drugu česticu, istu, ali malo promijenjenu, onda sam zasigurno sposobna učiniti isto na svakom životnom polju. Poslovnom, osobnom, ljubavnom, prijateljskom, obiteljskom. Mogućnosti su nebrojne. I široke, bespregledne. Poput pogleda na Saharu.

Welcome to Libya.

​Zašto Libija?

Zato što je važan dio mog života. Zato što sam i dalje stjuardesa u duši. Zato što dolazi Washington. Zato što me novi prostor. Definitivno. Asocirao. Na taj period života.

Tripoli, Libija

Lopatinečka, Vrbani

Možda ću vas šokirati. Libija je prekrasna zemlja. Puna potencijala. Između nestanka struje, uličnih borbi rivalnih plemena, bombardiranja, razaranja, nereda i konstantnih rafalnih paljbi. Postoji tamo nešto. Magično. Zrak. Klima. More. Pustinja. Monumentalne građevine. Vjetar. Nešto. Riječima. Neopisivo. 

Tripoli, Libija

Lopatinečka, Vrbani

Kad sam ušla u Lopatinečku, dobro me herc nije strefio. Dijelom zbog stanja u kojem sam zatekla prostor, dijelom zbog činjenice da me u sekundi vratilo u prekrasno kaotičnu zemlju. "Možda da umjesto opuštajuće ambijentalne glazbe puštam zvukove mitraljeza?", bila mi je prva pomisao. Nasmijala sam se sama sebi, pustila mozak da vergla i krenula rasčistiti još jedan prostor. Fizički. Realni. Postojeći. Oku vidljiv. I onaj unutarnji. Emotivni. Mentalni. Poznat. Samo meni. 

Ako vas gore ispisana slova ne linkaju onoliko koliko mene, slike će možda odraditi to bolje. I da, živjeli smo. I radili. U tim uvijetima. Tako da ne mislite... da je život stjuardese. Glamurozan.

Tripoli, Libija

Lopatinečka, Vrbani

U iščekivanju Washingtona..

xoxo,
M.