O.P.I. NIJANSA ANOTHER RAMEN-TIC EVENING

opi: "Enjoy a kiss of dusty rose"

Prljavo Roza u Nježnom Zagrljaju sa (ne)Davno Odsanjanim Snovima koji Podsjećaju na Šećernu Vatu u Luniću.

---

SMOKE AND MIRRORS.

Na Prvo Čitanje, naziv Another Ramen-tic Evening podsjetilo bi možda na večeru Dvoje Ljubavnika.... U Japanskom Restoranu?
​

Znaš onaj Moment kad Recimo Kupiš Haljinu (za svadbu) pa te Vuče da Kupiš još Samo Cipele, i Još Samo Torbicu. Pa još samo Ruž, i na Kraju JednoVučeDrugo, imaš Gro Novih Stvari i (donekle) Novi Look?

Ili Odlučiš Samo Ofarbati Kuhinju, pa završiš Farbajući Stan, mijenjajući Parkete, i Sve Fronte Svih Ormarića Elemenata? Imaš nove Tepihe, Zavjese i Jastuke, i Ponešto Drugačiji Interijer?
​

ne pobjeđuju oni koji igraju po pravilima. pobjeđuju oni koji se smiju.

Još ću "Samo Ovo" Moment. I Gospodin Savršeni. Koji je Stvaran k'o Djed Mraz. ​

I premda ima Tih (Ljudi i) Situacija koji nas Kakti izNerviraju, ima i Onih s kojima Uživamo, a ono što sam Nedvojbeno Zaključila jest da su u Nekoj Konačnici to sve Razasute Krhotine Nas Samih koje nam Zapravo NonStop - dolaze u Susret. Kao da Fragment Tebe moli da ga Primjetiš. I Konačno Prihvatiš. Naljepiš Taj Pogubljeni Komadić Stakla ... u Možda Monumentalni Mural koji će u Konačnici, Nekad. Nekog. Dotaknuti Svojom Ljepotom.
​

KAD TI LJUDI DOLAZE U SUSRET K'O PORUKE U BOCI.

Svaki Spoj Nosi svoju Priču. Pitanje je "samo" koja je, tko ju piše, tko režira, a tko interpretira. "Nema pravila, Majo", razgovaram (malo za promjenu) sama sa sobom. Ili kako bi se kolokvijalno reklo, mentaliziram... "Pa ŠTA Ako? Šta i Ako?" Kratko se opet u mislima vraćam na kolokacije, Gospodina Reverzibilnog Inžinjera i na Mo. "Svaki (ne)Uspjeh je (Bulšit) Priča koju Pričaš Samoj Sebi", a Život nije ono što volim(o) Misliti da jest. Prirodni Tokovi su Prirodni, i Nema ni jedne Rijeke koja se Muči Teći. Ona samo je. Isto k'o i (drvo) Trešnje.

Kad sve Zbrojim i oduzmem, podijelim sa 2 kave, pomnožim sa Tipkovnicom i Ofarbam u Another Ramen-tic Evening, ne dobijem ništa posebno. Samo neki novi zaključak koji je baziran na potencijalno (ne)točnim premisama. A svi znamo da je Pretpostavka Majka Zajeba... ili...? Ne?
​

kad ne čezneš ni za čim, onda si slobodan.

U životu se nekako krećemo unutar Okvira koji su nam Udobni. Poznati. U procesu Učenja, Krčenje Gradiva je Ono što je Naporno, ponavljanje je Puno Lakše. Put po Već Utabanoj Stazi, ili Skijanje po Pripremljenoj. Jesu li Linije Manjeg Otpora Dobre za nas ili Loše? Ovisi. I dok Razmišljam koliko sam vremena i životne energije uložila u sulude koncepte, istodobno razmišljam koliko sam putem naučila, i koliko mi je Napornih Stvari postalo Nesvjesno i Automatizirano. 

Ako Razdvojim sve svoje Zajebe i Prostrem ih kao Legiće po Podu, odjednom se Otvara Mogućnost - da ih Presložim, Onako - kako se Meni, baš u tom Momentu Sviđa.
​

ne pitaj me ništa, dat' ću ti sve.

Ne mijenjamo mi ljude. Ljudi mijenjaju nas. 
​

o boji.

Boja definitivno promišljenog naziva, 15ml tekućih pigmenata koje utjelovljuju i nježnost, i divljinu, i senzualnost i razigranost, i dječju radost i nove početke. Prljavo Roza u Nježnom Zagrljaju sa (ne)Davno Odsanjanim Snovima koji Podsjećaju na Šećernu Vatu u Luniću. Hoćeš li se usuditi skočiti na glavu? (Ili, nedajbože, voljeti.)